ULOGA PSIHOTERAPEUTA U RASTU I RAZVOJU DETETA

Categories Blog

Autor: Dr Olivera M. Ćirković, spec. pedijatrije, geštalt psihoterapeut

Da li znate da vas svakim svojim gestom ili reakcijom, od manje uočljivih do značajnijih (mucanje, agresija, povlačenje u sebe, somatske tegobe, učestale prehlade, i sl.), vaše dete poziva da ga “ugledate”, da ga čujete. Mehanizni odbrane koje će formirati u ranim fazama razvoja su buduće šeme po kojima će se u daljem životu ponašati, na samo prema okolini, školi, poslu, već i prema samom sebi.

Nemojte zato zanemariti te “tajne” porukice koje vam najvoljenije biće šalje. Oslušnite svoje dete.

Porodično okruženje i sva dešavanja i kontakti unutar istog  su osnova na kojoj dete uči kako da organizuje vlastito iskustvo i kako da se njime služi u kontaktu sa drugima.

Porodice razvijaju tipične obrasce organizovanja svesnosti, pregovaranja o individualnim željama i interesima  i stvaraju zajedničke planove i angažovanja. Na osnovu takvog, za svaku porodicu specifičnog i jedinstvenog stila kontaktiranja organizuju se načini razmenjivanja iskustava i intrapsihičkih procesa unutar same porodice.

Bilo koji stil porodičnog kontaktiranja može sadržati otpore, načine izbegavanja kontakta ili postizanje samo neke vrste kontakta (delimičnog, nepotpunog kontakta). U psihotereapiji ti unutrašnji odgovori (mehanizmi odbrane) pojedinca na različite situacije ili osobe od bitnog su značaja za dijagnostiku i dalji rad sa detetom, ali i sa roditeljima. U mehanizme odbrane spadaju:

  • Konfluencija – naglašene zone bliskosti i povezanosti, članovi porodice se prosto stapaju, nasuprot izrazito diferencirajuće porodice u kojoj se naglašavaju individualna različitost i jedinstvenost svakog člana porodice
  • Introjekcija – porodice gde se porodične istine prenose sa roditelja na decu, koja ih neprežvakane gutaju, tj. usvajaju, nasuprot porodica koje podržavaju aktivnu diskusiju i dijalog, pri čemu se ohrabruje samostalno mišljenje
  • Projekcija – porodice gde su članovi rezervisani, pa se čini nužnim pojava interpretacija vezanih za projekcije ili čitanje misli, nasuprot porodica gde su članovi ekspresivni i njihova osećanja se lako mogu čitati
  • Retrofleksija – porodice čiji članovi se drže uzdržano i retroflektuju čežnju za kontaktom na sebe same, nasuprot porodica gde članovi lako pokazuju otvorenost za kontakt
  • Defleksija – porodice gde su članovi skloni tzv. brbljanju, slabljenju kontakta sa puno humora, deflektovanju, nasuprot porodica gde su pojedinci veoma čvrsti i jasno određeni u vezi onoga što je za njih značajno.

Deca koja dođu na terapiju mogu patiti od raznih poremećaja: preterana povučenost, život u svetu fantazije, život na granici, agresivnost/napadanje, udaranje, hiperaktivnost, prestanak govora, razni strahovi i fobije, izuzetno poslušni i dobri, teško zavisni od okoline, nevoljno umokravanje, razne psihosomatske bolesti (npr. astma, alergija, ekcemi, i sl.), autizam, laganje, krađe, podmetanje požara, preddelikventno i delikventno ponašanje, a u adolescenciji: zavođenje, promiskuitet, upotreba droge i alkohola, zloupotreba interneta, kocka, itd.

   Dete pokazuje svoju pobunu ponašanjem koje motiviše roditelje da za njega potraže pomoć. To dete treba da zna da može da nađe podršku od geštalt terapeuta koji ga vidi kao individuu sa pravom na sopstveni rast. Uporedo sa detetom, bilo bi idealno raditi i sa roditeljima, jer takav kombinovani pristup obezbeđuje i adekvatnu pozitivnu promenu i daje najbolje rezultate.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *