Razgovor peti: O smrti

Categories Blog

Autor: Mr sc. dr Olivera M. Ćirković, spec.pedijatrije, geštalt psihoterapeut, EAGT

Nema osobe kojoj nije blizak pojam gubitaka, odlazaka, smrti voljene ili voljenih, drugih bliskih osoba. Koliko god se činilo da smo jaki, koliko se god pravili da je tako, uzalud se zavaravamo. Gubitak voljenog bića treba odžalovati. I to treba odžalovati propisno. I toga se ne treba stideti. Ni plašiti. A ponajmanje izbegavati!

Sa smrću se ranije ili kasnije svi suočavamo. Smrt kao tema mi je često doneta u ordinaciju ili na terenu, bez obzira da li sam bila u ulozi lekara ili psihoterapeuta. Ljudi se plaše smrti, negiraju je, bore se… I svako iz svog mesta. Pacijenti jer im ostaje dosta nedovršenih poslova, članovi porodice jer se žalovanja i onoga “posle” pribojavaju. 

Smrt briše samo nestvarne veličine,

A istinske učvršćuje i uzdiže

                                            Ivo Andrić

 Za svakog čoveka, a naročito bolesnog, najveći je strah od smrti. Kad su ljudi zdravi i ne razmišljaju mnogo o smrti ili beže od razmišljanja o njoj. Ali kad su bolesni (ovde mislim da teške hronične bolesti i bolna stanja koja progrediraju) smrt je veoma izvesna. Kraj kao da se ugledava, a to nije nimalo prijatno. Onda se ljudi tek sete šta su sve mogli a nisu, a mnogi i osveste i zašto nisu. Tada se sete i Boga i to opet, najčešće, pogrešnim pitanjem: “Bože, pa zašto baš ja?!”.

Bilo mi je iznenađujuće kada su učesnice prve grupe sa kojom sam počela da radim na psihološkoj podršci (u pitanju je bio karcinom dojke), posle nekoliko susreta zatražile da tema sledećeg susreta bude smrt. Na pitanje zašto baš smrt odgovorile su gotovo u glas “pa strah me”. Vratila sam opet pitanjem čega ih je najviše strah kod smrti i dobila odgovore – “da li boli”, stiže “pre roka”, “nisam spremna”. Narednu nedelju provela sam spremajući se za ovu temu i onda shvatila da to tako ne ide, na kraju sam se i ja uplašila smrti, al iz sasvim jednog drugog mesta nego moje pacijentkinje. Tek sat vremena pre početka grupe, diskutujući sa, mojim učiteljem i supervizorom, Marijom Stefanović shvatila sam gde ja grešim spremajući se za susret. Do odgovora sam došla sama, sam se nametnuo, jer šta god da smo pričale nije mi bilo “potaman”. Na kraju me žena pitala “A čega se ti plašiš kod teme o smrti?” misleći da me podrži da sam se dobro spremila i da samo treba da to sad lagano i prezentujem. To pitanje me je osvestilo. Za mene je imalo drugi smisao od originalnog. Odgovorila sam joj: “E sad znam! Ja sam ovo spremila kao da treba da pričam na nekom okruglom stolu i ništa mi nije imalo smisla niti bilo dovoljno dobro. To je moja greška, moj način rada po staroj šemi. Njih interesuje smrt, a ne teorije, polemike i citati.” E tu sam shvatila šta im treba. Isto ono što je trebalo svim najbližima u mom životu koji su umrli a ja nisam znala tog trenutka da im to dam. Treba im o smrti isto ono što bi i meni trebalo da je situacija obrnuta i da ne smatram da je život ovozemaljski priprema za neki drugi. Večni.

 

Pošla sam na susret i dozvolila da sa grupom radim na temi smrti onako kako i šta mi polje bude donelo. Ispostavilo se da mi je najveća podrška bilo iskustvo pacijentkinje koja je bila obolela od raka, prošla sve faze, profesionalne, lične, terapiske, od žene rođene u vreme komunizma u Sovjetskom Savezu koja je po razboljevanju našla utehu i podršku i veru u Bogu. Sve je to na kraju pretočila u knjigu “Neizlečiva bolest – kraj ili početak” koju sam vam već spomenula. Moja spasiteljka zaslužuje da je još jednom pomenem njeno ime – Aleksandra Sužud. Kaže Akeksandra: “Kod naših predaka, od detinjstva vaspitavanih sa Bogom, nije bilo takvog, tegobnog po dušu, odnosa prema smrti. Njima je od detinjstva stavljano na znanje da je čovek privremeno na ovome svetu. Mene je porazio natpis urezan na jednom spomeniku Kuncevskog groblja: “Ja sam kod kuće, a vi ste u gostima”. Mada me je ranije plašilo sve što je bilo povezano sa smrću, taj natpis mi se nije učinio strašan, pre je od njega dolazio spokoj. Naši preci, ako su se i bojali, to nije bilo od same smrti, već upravo od prelaza i odgovora za svoje postupke. Razmislite i o samim rečima – preminuo, usopši. Ne umreti, već upravo preći, usnuti, probuditi se za novi život.”40Ovaj pasus promenio je tok našeg razgovora o smrti, došle smo do Boga, a onda i do ljubavi, što zapravo i jeste logičan sled. Evo, zamislite sebe u situaciji da imate sve vreme ovoga sveta. Opet vam ne bi bilo dovoljno za sve što ste planirali, pa bi vas smrt strašno iznenadila i opet brzo, neplanirano došla. Zapitajte se zašto? A onda se zapitajte gde ste sada? Ovoga trenutka? Gde ste i šta radite u sada i ovde? Gde vam je ljubav?

            Još je Mej (May 1972.) posvetio posebno poglavlje ljubavi i smrti, pa je tako opisao da “Svest o smrti otvara nas za ljubav – čovek želi da se utopi i potvrdi u ljubavi da bi negirao smrt i poništio strah od smrti. Otvaranje za ljubav suočava nas sa smrću jer ljubav zahteva napuštanje egoizma i predavanje nečem što nas nadilazi, što nas vodi preko granica nas samih…..”[1] ……..

……

Ovaj razgovor o smrti završiću citirajući u potpunosti Nizibensku himnu autora svetog Jefrema Sirina u prevodu Miodraga Pavlovića. Do neke nove priče, novog iskustva, novih razmišljanja o ovoj večitoj temi, o smrti.

Nizibenska himna

Čuo sam jednom  kako se smrt i đavo svađaju o tome ko je od njih nad čovekom moćniji. Smrt je pokazivala svoju moć koja sve potčinjava, a đavo svoju lukavost koja svakog u greh vodi.

(Smrt:) Tebe đavole slušaju samo oni koji hoće, a k meni dolaze svi, hteli to ili ne.

(Đavo:) Ti, o smrti, raspolažeš samo prinudom tiranije, al i u mojim su rukama zamke i mreže lukavosti.

(Smrt:) Shvati, o zli, ko je mudar, razbija tvoj jaram, ali niko ne može da se odupre jarmu mojemu.

(Đavo:) Ti o smrti, pokazuješ svoju moć na bolesnima, a ja sam tek jak kada su zdravi u pitanju.

(Smrt:) Đavo nema moć nad svima koji ga vređaju, u moje ruke pak padaju svi koji su me proklinjali ili me još proklinju.

(Đavo:) Ti si, o smrti, svoju moć primila od Boga, a meni niko ne pomaže kada navodim na greh.

(Smrt:) O đavole, ti kao slabić samo postavljaš zamke, a ja se služim svojom moćju poput kralja.

(Đavo:) Ti si suviše glupa, o smrti, da shvatiš koliko sam ja veliki, jer ja sam vlastan da zarobim i slobodnu, samostalnu volju.

(Smrt:) O đavole, ti se motaš unaokolo kao mangup, a ja razdruzgavam kao lav i ne poznajem straha.

 

Izvor: Ćirković, M.O. Tražim lek i nailazim na samu sebe. Beograd: Riznica; 2018.

[1]May R. Love & Will.London: Collins, 1972.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *