Reakcija na kritiku u vreme krize – kako reagujemo i prihvatamo kritiku

Categories Blog

Ovih dana pitam se kakva je reakcija na kritiku, uopšte i u vreme krize. Ujedno, sve češće dobijam pitanja upravo na ovu temu, te sam odlučila da o tome i pišem.

Svako od nas poslednjih par nedelja suočava se sa kritikom na svakom koraku. Možda kritiku do sada nismo ni primećivali. U momentima krize, postajemo mnogo osetljiviji, pa registrujemo svaku izgovorenu reč.

Kako reagujemo na kritiku? Kako je prihvatamo? Šta radimo sa upućenom nam kritikom? Kako se osećamo? Da li i kako kritikujemo?

U današnjem tekstu, pokušaću da odgovorim na postavljena mi pitanja vezana za kritiku u vreme krize. Istovremeno ću se osvrnuti i na načine na koje možemo da se nosimo sa kritikom, naročito u vreme krize.

Šta je to kritika?

U Rečniku psihologije (prof. Žarko Trebješanin) navodi se da reč kritika potiče od starogrčke reči kritikē (ili na francuskom critique) što označava – razdvajam, biram sudim, tj. veština procenjivanja. 

“U filozofiji i nauci, delatnost analize, procenjivanja i izricanja valjanih vrednosnih sudova o suštinskim karakteristikama nekog predmeta (pojava, ideja, teza, teorija), zasnovanih na temeljnom i svestranom poznavanja predmeta o kojem se sudi”, definiše dalje kritiku prof. Trebješanin.

Pored termina kritika, ne manje značajno je definisati i termine poput kritičnosti, kritičkog mišljenja, kritičan.

Kritičnost – Stav ili crta ličnosti koja se ispoljava kao orijentisanost na brižljivo i nepristrasno razmatranje, na kritiku.

Kritičko mišljenje – Mišljenje zasnovano na sistematskom, nepristrasnom i brižljivom preispitivanju činjenica, premisa, dokaza i zaključaka. Utemeljeno je na razumu i činjenicama, i nezavisno je od bilo koga autoriteta (institucije, ljudi, natprirodni izvor).

Kritičan – 1. Koji se odnosi na brižljivu i objektivnu procenu, preispitvanje, kritiku vrednosti ili smisla nekog predmeta. 2. Period, argument ili sud koji je preloman, presudan, odlučujući. 3. Određena numerička veličina na mernoj skali posle koje nastaje  bitna promena u kvalitetu merne pojave (inteligencija, emocionalna stabilnost, temperatura, pritisak, itd.).

Šta je zdrava kritika

Za kritiku koja je potkovana činjenicama i znanjem, poznavanjem oblasti ili osobe o kojoj govorimo, možemo reći da je “zdrava” kritika. Takva kritika odlikuje se dobrim namerama. To je motivišuća kritika, koju osobe, koje smo ili čija smo dela kritikovali, prihvataju u cilju svog daljeg ličnog i profesionalnog rasta i razvoja. Definisana kritika je pozitivna, konstruktivna kritika.

Međutim, dobra kritika, prestaje to da bude, ukoliko osobu gledamo:

  • sa visine
  • podsmešljivo
  • cinično
  • uvredljivo
  • oholo
  • zlurado
  • degradirajuće
  • odbijajuće, itd.

Ne retko, prema osobi koja se kritikuje, može biti upućena i preteća poruka. Sve češće smo svedoci demonstriranja agresije. To je već sledeći stepen neprimerene kritike. Neosnovane kritike. Ili, pogrešnog načina manifstovanja pravovremene ili adekvatne kritike.

Od trenutka uvođenja vanrednog stanja, ovakve kritike, ne samo što nisu retke, naprotiv, sve su češće i intenzivnije. Bukvalno smo preplavljeni agresivnom, čak nepristojnom kritikom u sredstvima javnog informisanja ili na društvenim mrežama.

Tada kritika postaje negativna, degradirajuća, destruktivna.

To naravno dovodi do destabilizacije već dovoljno isprepadanih i zabrinutih ljudi, koji po šablonu, datom im u navedenim sredstvima informisanja i komuniciranja, počinju identično da se ponašaju i u svakodnevnoj komunikaciji.

Kako počinje kritika?

Ono što  se ne sme zanemariti, bar ne bi trebalo, je važnost uviđanja socijalnih aspekata života jedne osobe u vreme krize. Istovremeno, načini komunikacije, principi komunikacije te individue sa svojim okruženjem, mogu definisati tu osobu. Poznavaocima psihologije ličnosti isti mogu definisati mehanizme odbrane, koje su te osobe formirale nekada u svom detinjstvu.

Kada govorimo o detinjstvu, sigurna sam da ne postoji osoba koja, kao dete, nije doživela neku kritiku (roditelja, učitelja, komšija, drugara). Načini na koje tada prihvatimo kritiku, mogu nas uvesti u još jedno stanje – kontinuirano preispitivanje svojih reči i dela. Poznato vam je ono “nikad dovoljno dobro”. To vodi u još jedan vid kritike – samokritiku.

Samokritiku često srećem u radovima sa svojim pacijentima. Teška borba, dugotrajan rad i strpljenje su neophodni za “oslobađanja” sebe i svoga bića vlastite kritike. Nikada pozitivne.

I sad da zanemarimo pozitivnu kritiku i samokritiku.

“Tek u mreži socijalnih odnosa, patološko počinje da postoji u vremenu i zavisi od njega”, kaže profesor dr Marko Munjiza. Šta to znači za ovu temu?

U situaciji krize, vanrednog stanja, straha od policijskog sata 24/7 i potpunog zatvaranja u svoje domove, mreža socijalnih odnosa značajno se dekompenzujeMožda je bolje reći da se dobrim delom destabilizuje i urušava. Ukoliko na sve napisano, dodamo značajan stepen agresije, nepoštovanja, pa u nekim situacijama i pretnji, mreža socijalnih odnosa može postati i toksična (svideo mi se ovaj termin jedne pacijentkinje).

E, ovde dolazimo na mesto iz koga možemo ugledavati kritiku i kao proizvod patologije ličnosti, vremena u kome se živi ili društva.

Šta sve doživljavamo kao kritiku?

Šta doživljavamo kao kritiku zavisi od:

  • Profila ličnosti same osobe
  • Mehanizama odbrane te osobe
  • Iskustava (sećanja na osećanja koja je u nama izazvao neki događaj ili osoba u prošlosti)
  • Introjekata (davno usvojenih pravila porodice ili društva, okruženja)
  • Situacije u kojoj se trenutno osoba nalazi
  • Psihofizičkog stanja osobe.

Na osnovu gore navedenog, nije teško zaključiti da od svih navedenih faktora zavisi i šta ko doživljava kao kritiku. Sve je učestalija pojava da osobi više ne smete da uputite ni pitanje, jer će odmah da odreaguje odbrambeno. Iz garda. Jednostavno, vaše pitanje se doživi kao kritika, iako to nije tako.

Ljudi u vremenima krize, reaguju i iz straha, ne samo šta će se desiti, već iz primarnog straha (već preživljenog, ali ne i proživljenog, integrisanog) onoga što su već doživeli. Svakodnevno izloženi traumi, koju mediji, bez mnogo kontrole i brige za sopstvene građane, svakodnevno plasiraju, iznova retraumatizujući osobe, ljudi su postali značajno osetljiviji na sve oko njih. Okidač za destruktivnu kritiku u vreme krize može biti i sitnica.

Kakva je reakcija na kritiku u vreme krize?

Često vam spominjem tipove emocionalnog vezivanja osoba (preplavljujući, ignorišući, siguran).

  • Siguran tip će znati da razlikuje pozitivnu od negativne kritike. Asertivnost će sigurnom tipu obezbediti i adekvatan odgovor
  • Ignorišući tip će kritiku pokušati da potisne. “Sve ja, što mi ne prija, gurnem u stranu. Zaboravim”, kaže mi jedna devojka. Zaboraviti neprijatno osećanje nije moguće. Može se potisnuti. Međutim, akumulacija istih ima i svoj limit. Kad “kap prelije čašu”, osobe mogu reagovati besno, agresivno, autodestruktivno
  • Preplavljujući tip sa strepnjom osluškuje svaku reč i prati svaki korak. Sve može delovati direktno upućeno na njen račun (i kad to nije učinjeno). Sve može destabilizovati ovaj tip osobe. Čak, i objave drugih kako se “dobro nose” sa krizom, ovaj tip ličnosti može potpuno dekompenzovati. Osoba pokušava, po automatizmu, da dokuči šta ona to “nije dobro uradila”.

Kritika može biti upućena direktno (direktnim obraćanjem) i indirektno (putem sredstava javnog informisanja, društvenih mreža, poruka, i sl.). Kada vam je kritika upućena na jedan ili drugi način reagujete na nju iz svog mesta i sa svojim iskustvom. Neko će se na verbalnu  ili neverbalnu agresiju povući. Drugi će odreagovati agresivnije. Ima i onih (siguran tip) koji pomeranje iz polja destruktivne kritike ne smatraju povlačenjem, niti predajom. Još manje priznanjem da je ova druga strana u pravu.

“U stvari mentalno zdravlje obuhvata oslobođenost od straha, anksioznosti, sebičnosti, zavisti i ljubomore, smatra From, i sposobnost za stvaranje trajnih odnosa prisnosti i ljubavi”

Prof. dr Marko Munjiza

Ako se sada osvrnemo na citat profesora Munjize, teško da možemo reći da je današnji, običan građanin, dobrog mentalnog zdravlja. Manifestan je i strah i anksioznost, pa i sebičnost, zavist i ljubomora.

Ne zaboravimo nikako osobe koje će iz straha posegnuti za alkoholom ili narkoticima. Porast broja pacijenata sa bolestima zavisnosti  uvek se javljao kao posledica kriza. Naročito su dobri kandidati osobe koje teže podnose kritiku. Naravno, ima i onih koji će biti dodatno izloženi kritici i agresiji od strane osoba koji su i pre krize konzumirale akohol ili narkotike.

Umesto zaključka – kako se nositi sa destruktivnom kritikom?

Neko kritikuje iz straha. Neko, opet, iz potrebe da konačno bude ugledan, priznat. Drugi jer im je takav model predstavljen kao model komunikacije.

Bez obzira na razlog zbog koga kritikuju (destruktivno) zapamtite – TO NIJE VAŠE!

To pripada “kritičarima”. VI NISTE KRIVI zato što se ne ponašate po njihovim standardima.  Ne razmišljajte na taj način.

Da zaključim rečima profesora Trebješanina:

“Za lucidnu i nepristrasnu kritiku u društvenim naukama (a ja bih dodala i uopšte, prim.aut.) potrebno je, osim znanja, često i posebna intelektualna obdarenost, poštenje i lična hrabrost”

Setite se ovih reči, kad počnete da prihvatate tuđi teret (teret duše) i upecate se da razmišljate gde ste pogrešili ili još gore, upustite se u dijalog.

 

Izvori: Trebješanin Ž. Rečnik psihologije. Beograd: Stubovi kulture; 2008

Munjiza M. Psihopatologija savremenog života. Beograd: Službeni glasnik; 2015

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *