DECA – RODITELJI – ODRASTANJE

Categories Blog

Autor: Mr sc. dr Olivera M. Ćirković, spec.pedijatrije, geštalt psihoterapeut, EAGT

Roditeljstvo je obaveza i najzahtevniji posao koji roditelji imaju. Pod obavezama i poslom mnogo se toga podrazumeva osim da sve bude skockano, pripremljeno, obezbeđeno, zarađeno, kupljeno, dato. Kao roditelji, podjednako smo odgovorni za ono što smo učinili za našu dacu, kao i za ono što nismo. Najodgovorniji smo za ljubav, za količinu ljubavi koju im dajemo, za način na koji ih učimo da vole, da primaju i dele svoju ljubav. I za to nema vremena. Nikada deca nisu dovoljno mala da ih ne učimo o ljubavi, da ne delimo ljubav sa njima.

             I tako, dok čekamo da nam deca porastu i konačno shvate, vreme prolazi (kako naše, tako i njihovo), a rezultata nema, bar ne onakvih rezultata kakve roditelji priželjkuju. Život je jedan i koliko god da traje kratak je za sve što želimo za našu decu ili od naše dece. A da li nam to i treba?

                Kao roditelji značajno je da sebi postavimo pitanje koja je naša uloga u odrastanju ovih novih generacija. U čemu su one toliko različite od naših? Kako su postale takve? Šta to nama, kao roditeljima ne prija (ukoliko nam ne prija) kod novih pokoljenja?

                Prvo, vremena se menjaju. Vreme u kome su mnogi današnji roditelji odrastali nosilo je drugo breme. Odrastali smo uz roditelje koji su poticali iz porodica gde je otac, a u mnogima i deda bio glava kuće. U svakom smislu. I tada je postojala podela (na žalost, još uvek transgeneracijski se ta energija prenosi i to se prenosi na one generacije koje nemaju pojma šta su partizani, a šta oni drugi, ni šta je Goli otok, ni šta su narodni neprijatelji, itd.). I još uvek zbog tih podela postoje mnoga nezavršena posla. Ali to nikako ne treba da budu nezavršena posla naše dece.

 Ove generacije ne znaju šta je njihova obaveza. Ruku na srce, nije imao ko ni da ih nauči. U želji da nam deca rastu u modernom društvu, da se ne muče, ne troše vreme bez veze, da žive bolje nego mi u njihovom uzrastu, da mi budemo bolji roditelji, itd. zaboravili smo da ih naučimo nekim vrednostima. Roditelji su zaboravili da deca ipak treba da znaju šta je njihova obaveza u porodici. Zaboravili su i sami šta je porodični poredak i ko je kome šta u porodici.  Deca to treba da znaju od ranog detinjstva. Međutim, prvo roditelji treba da postanu toga svesni, a dok ne postanu, iskreno na tome da rade. Ne možete očekivati od momka od dvadeset godina da ne kasni na predavanja koja počinju u podne, ako ga i u tim godinama otac i majka bude na smenu. Treba mu dozvoliti da zakasni. A onda da za takvu neodgovornost snosi i posledice.

Ove generacije dece su prve koje ne odrastaju uz rock & roll. Ona odrastaju uz sve i svašta. I nisu deca kriva za to. Roditelji su krivi. Roditelji se nisu ni pobrinuli da ponude drugu opciju, na daj Bože da se suprotstave opšoj nekulturi, mediokritetima i raznim pojavama (i to agresivnim) koji nas zasipaju svakodnevno sa svih TV stanica i ostalih medija. Kako da nauče šta je bunt mladih ako se u današnje vreme pod tim potpuno pogrešno podrazumeva sukob sa roditeljima ili vulgarnosti i tuče prostaka kojima smo bombardovani iz minuta u minut.

                Da li je moguće da u osnovnim školama puše skoro svi dečaci osmog razreda? Jeste! Na moje pitanje kako  to, dobijam najiskreniji odgovor – “pa to svi rade, a većina roditelja zna”. Kako je moguće da devojka od dvadesetak godina ima potrebu samo da je vole ostali članovi porodice? Koliko su roditelji u mogućnosti da pokažu i demonstriraju tu preko potrebnu ljubav? Gde su sami izgubili tu potrebu? Gde su naučili da je obezbeđivanje lepog života demonstracija ljubavi? Da li se plaše da pokažu svoju ljubav?

 Pokazivanje ljubavi nije ni biti preplavljujući, tj. opterećujući roditelj, roditelj koji sve zna bolje, zna sve kako to treba. Zašto dete mora forsirano da završi baš tu školu? Zašto forsirati bavljenje sportom ili raznim aktivnostima kojima roditelji zatrpavaju svoju decu, ako ni ne znate da li i šta vaše dete želi. Da li ste razgovarali? Da li je dete imalo slobodu da vam iskreno kaže šta želi ili šta misli o vašoj ponudi? Možda je pristalo da vas ne bi razočaralo.

                Nisu deca dobra i vaspitana ako ispune svaku vašu želju, na daj Bože vašu neostvarenu potrebu! Niti je to dokaz koliko ste dobar roditelj. Vi ćete možda biti zadovoljni, ali ne zadugo, jer će vaše dete na kraju patiti zbog svojih nezadovoljenih potreba, a na kraju i vi uz vaše dete.

                U dete treba da imate poverenja, jer bez poverenja dete neće moći ni da poleti.

Ako ne verujete u svoje dete, neće ni ono u sebe verovati i neće biti u mogućnosti da živi baš po svojoj meri. Vladaće detetom introjekti (davno usvojena pravila porodice ili društva) i što više vladaju dete sve više gubi svoju autentičnost, svoj lično, po svojoj meri, kreiran život. A ko nema svoj život mora se baviti tuđim, mora biti nezadovoljan, tužan, aksiozan, depresivan… SAM

 “Ružno je biti živ, a ne znati to“, kaže roker iz naših vremena Cane iz Partibrejkersa. Dragi roditelji, mislite o tome. Mislite kada su vaša deca u pitanju. Mislite i kada ste vi sami u pitanju. Nikada nije kasno da pogledate u sebe.

„Svako vreme je pravo vreme“, kaže jednom prilikom četvorogodišnja devojčica na komentar roditelja da „nije pravo vreme“.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *